OBUKA LOVAČKIH PASA

OBUKA I RAD PASA

 

Obuka ili dresura pasa obuhvata usavršavanje urođenih osobina i podvrgavanje potrebama lovca. Zato često kažemo da postoji:

  • prethodna obuka i
  • kasnija obuka u lovištu

Prethodna obuka je zajednička za sve pasmine lovačkih pasa. Prethodnom obukom kod pasa treba odkloniti urođene osobine pasa koje mu smetaju u odnosu sa čovjekom. Treba ga obučiti radnjama koje su neophodne za kasniju obuku u lovištu. U obuci treba isključiti silu i kažnjavanje. Strpljenje u radu i blagost sa psima daju najbolje rezultate. Prethodna obuka počinje od najranije mladosti. Još sasvim malu štenad, čim progledaju, učimo redu i čistoći.

Kad progledaju, štenad izlaze iz legla i vrše nuždu. Svako od njih vrši nuždu na mjestu gdje ju je prvi put izvršio, jer ga privlači miris mokraće i izmeta. Na ta mjesta postave se vrlo plitke kutije sa pijeskom i kada štene privikne na to, postepeno uklanjamo ostale kutije i ostavimo jednu, gdje će sva štenad vršiti nuždu.

Kada štenad počnu izlaziti iz kućice i ograđenog prostora u dvorište, treba ih dovesti u kontakt sa domaćim životinjama, da bi se na njih privikavali. Pse koji su okoćeni u gradu, gdje nema domaćih životinja (živine, ovce, koze, goveda i dr.), treba češće voditi u domaćinstva gdje ih ima i privikavati ih na to. Takođe mladog psa treba izvoditi u prometne ulice, da vidi ljude i prometna vozila i da se privikava na to.

Ozbiljniji dio prethodne obuke obuhvata obuku u poslušnosti i vodljivosti.

Poslušnost je disciplina neophodna svim psima. Ona se sastoji u tome da pas poslušno dolazi na poziv gospodara i da izvršava sve radnje koje traži od njega. Ovoj se disciplini pas obučava od najranije mladosti. Obuku vršiti u dvorištu. Mladom štenetu odmah treba dati ime i dozivati ga imenom npr. “Lesi – dođi”. Kad dođe traba ga nagraditi sa komadićem mesa, čvarka, pomilovati ga i pohvaliti. U početku pas ne zna šta se od njega traži. Treba biti strpljiv i ponavljati radnje koje zahtijevamo da pas shvati šta od njega tražimo. Psa treba zvati imenom, kasnije zviždukom – da nauči dolaziti na poziv. Ne smije se gubiti strpljenje i udarati pas, jer pas to može shvatiti da dolazi da bi dobio batine. Vježbu treba u svakoj prilici ponavljati, a naročito kasnije kada ga privikavamo vođenju na povotcu, obzirom da će pas tada nerado dolaziti, jer ne trpi povodac.

Vodljivost je disciplina kojom nastojimo obučiti psa da poslušno ide na povotcu, uz lijevu nogu, a kasnije bez povotca. Vježba počinje izmečđu 3-6 mjeseci. Njoj prethodi navikavanje psa na ogrlicu. Ogrlicu od meke kože staviti psu oko vrata, ne stegnuti je previše, ali tako da je pas ne može skinuti. Pas je nerado prima, nastoji da je skine, ali brzo navikne na nju. Iza toga se zakači povodac, koji je nešto duži. Pas će pokušati da se oslobodi povotca, pa prvog dana treba pustiti da pokušava da ga se oslobodi. Tek kad shvati da ga se ne može osloboditi, postepeno ga navikavati da se kreće u povotcu uz vodića. Ako pas potrči naprijed, treba naglo trgnuti povodac, a isto tako ako i zaostaje. Psa treba i tada pomilovati i pohvaliti. Ako želimo da psa naučimo – naviknemo da ide strogo uz nogu, treba koristiti zid ili ogradu, tako da on ne može lijevo od zida, a desno mu priječi vodić. Ako pas ipak pokušava desno, ne treba ga udarati, nego blago očepiti. Kad smo sigurni da pas poslušno ide uz nogu, da ne zaostaje, ne istrčava ili ne ide lijevo – desno, možemo oprezno skinuti povodac i dozvoliti da pas ide slobodno uz nogu. Kod tvrdoglavijih primjeraka preporučljiva je upotreba ogrlice na stezanje i sa čavlićima.

 

Sjedi

Ova vježba upotpunjuje poslušnost i vodljivost psa. Sa vježbom se počinje kada je pas savladao disciplinu na “vodljivost”. Povodnik se zategne lijevom rukom natrag i malo uvis, a desnom se rukom psu pritišću sapi ka zemlji uz komandu “sjedi”. To se ponavlja nekoliko puta, zatim se izostavlja pritisak rukom na sapi, a samo blagim trzajem povodnika i komandom “sjedi”. Kad pas ovom disciplinom dovoljno ovlada u mjestu, vježbu pokušavamo iz pokreta , dok ne dođemo dotle da on, čim se zaustavimo, sam sjedne.

Kad su ove discipline usavršene, prelazi se na namjensku obuku.

Aportiranje – donošenje U ovoj disciplini pas se obučava još kao štene, jer se iskorištavaju osobine mladog psa za igru i nagon da uhvati predmet koji se kreće. Na komandu “donesi”, “daj” ili “aport” pas treba da donese neoštećenu divljač lovcu, drži je u ustima u sjedećem položaju sve dok mu se ne komanduje “pusti”. Ova disciplina je jednako korisna za sve pasmine lovačkih pasa. Pas treba da donosi i sa zemlje i iz vode.

Za  vježbu se upotrebljava laki drveni valjak koji sa strane ima ukrštene prečke, da sam valjak ne bi dodirivao zemlju i da ga pas lakše uhvati ustima. Pas se drži za ogrlicu, a valjak se baci drugom rukom da se kotrlja. Dok se valjak kotrlja, pas se pusti uz poziv “drži” ili “uzmi”. On će nastojati da u trku uhvati valjak koji nije stao. Kada uhvati valjak, pas će otrčati sa njim u stranu da nastavi da se igra sa njim. U početku mu to treba dozvoliti, jer je bitno da on uzima valjak i da ga nosi. Neki psi će samo onjušiti valjak i ostaviti ga. Tada treba prići psu, blago mu otvoriti usta, te staviti u njih valjak, milujući ga i nastojeći da zadrži valjak. Kod nekih pasa može potrajati i duže dok nauče da uzmu valjak i drže ga.

Kada smo kod psa utvrdili da uzima valjak, to treba povezati sa uvježbanom poslušnošću i tražiti da priđe i donese valjak. Poslije valjka prelazi se na popunjenu kožu zeca, ili provizorno napunjenog goluba.

Kada je pas potpuno siguran u donošenju, prilazi se sa vježbanjem donošenja iz vode. Prethodno psa privići da rado ulazi u vodu.

Obuka u lovištu znači sinhronizaciju urođenih osobina pasa i prethodne obuke naučene kod kuće. Ona nije ista za sve pasmine. Za neke je jednostavnija, a za neke složenija. Urođene osobine pasa se ne mogu nadoknaditi – dati psu. Ako ptičar nema dobar njuh, obukom se ne može nadomjestiti. Ako terijer nema dovoljnu oštrinu, obukom mu se može teško dati. Ako gonić nema istrajnost teško se može nadoknaditi itd.

 

Obuka gonića

Od gonića se u lovištu traži dobar njuh i upornost u gonjenju. Ukoliko nema te dvije osobine, sav trud oko njega je uzaludan. Gonić traži po tragovima koju divljač ostavlja na zemlji.

Kod većine lovaca obuka gonića sastoji se u tome da mlade pse, poslije 6 mjeseci, bez ikakve prethodne obuke, izvode ujutro na livade pune zečijih tragova i puštaju ih da pronađu i pokrenu zeca, ili izvode ih sa starim – već obučenim kerovima, pa kad ovi pokrenu i potjeraju divljač oni im se pridružuju. Ti načini obuke su pogrešni. Ako je pas izveden prvi put u lovište u jutarnjim satima, gdje nailazi na mnoštvo tragova – starijih noćnih i novih jutarnjih, postaje nervozan, poštekćuje prije nego pokrene divljač i sl. Kasnije se uvijek zadržava duže vremena na livadama i njivama gdje ima mnogo tragova.

Kod drugog načina pas postaje “gotovan”, jer nauči da drugi psi pokreću divljač, dok se on samo pridruži u gonjenju. Kasnije je sam, skoro neupotrebljiv ili se mora učiti kako se divljač diže i pokreće.

Mladog psa treba prvo naučiti na lovište. On se izvodi u ono lovište koje nema mnogo divljači i to u predvečerje kad divljač nije počela izlaziti tražeći hranu. Pas se prvo vodi u povotcu, a onda ga povremeno puštamo da trčkara uz nas i da upoznaje predmete oko sebe, pa tek onda izvođenje u cilju pronalaženja divljači. Dobar vodić će nastojati da pronađe puteljak – stazicu kojom je divljač ušla u šumarak, navede psa na to, pusti ga i bodri ga kako bi dalje sam tražio i pronašao divljač. Kad se divljač podigne psa treba dovesti do loge, da je onjuši, pa ga tada pustiti da se uputi za tragom divljači. On će tada veselo štekćući pratiti trag na određenoj udaljenosti i vratiti se za izvjesno vrijeme vodiću. Treba nastojati, da u daljoj obuci psa ne treba puštati na livade i njive i da tu sam istražuje tragove. Treba ga voditi uz rub šume, šikare, kukuruzišta, dok ne pronađe gdje je divljač ušla da zadani. Kasnije će i sam tako raditi i neće gubiti vrijeme “rasplitanjem” tragova na livadama odakle se divljač već povukla.

Psa ne treba voditi sa drugim psima dok nismo uvjereni da sam dobro nalazi divljač, pokreće je i goni.

Gonić je namijenjen na brdsko-planinskim i pokrivenim lovištima. U tim lovištima se nalazi i srneća divljač. Gonić je radije goni od ostale divljači. Gonića treba odučiti od toga. To nije teško, jer se i stariji ker može toga odučiti, pogotovu ako je savladao disciplinu poslušnosti, pa ga pozovemo čim pokrene srneću divljač. Gdje ima srneće divljači, dobro je psa na povotcu odvesti da je gleda, da njuši tragove i odvraćati ga od toga.

Postoji mišljenje da je gonić krvoločan i da hoće razderati i pojesti odstrijeljenu divljač. On je oštar pas. Uz prethodnu obuku i poslušnost možemo imati dobrog pomagača u lovištu. Pogrešno je goniću dati u lovištu iznutricu ili noge od zeca da ih pojede ili dozvoliti da pas odstrijeljenu divljač gnjavi, kida i sl. U tome ga treba energično spriječiti.

Gonića kao i krvosljednika možemo obučiti u slijeđenju krvnog traga i pronalaženju ranjene divljači, tako što napravimo trag od krvi onakav kakav ostavlja ranjena divljač. U početku obuke trag treba da bude nešto jači, a kasnije slabiji. Psa na dugom povotcu upozorimo na trag i pustimo da nas dovede do divljači. Preporučljivo je uz krvni trag, prethodno, provući odstrijeljenu divljač.

 

Obuka jamara

Jamari su oštri prema štetočinama i to mu je glavna vrijednost. Za rad pod zemljom, pas se dovede do jame i pusti unutra da je istraži. Ako posjeduje dobar njuh on će odmah osjetiti da li je jama nastanjena ili nije. Ako je divljač u jami, pas bez dvoumljenja ulazi u nju i napada divljač. Pri ulasku u jamu treba ga sokoliti povicima.

 

Obuka ptičara

Svaki ptičar, kojeg upotrebljavamo za lov, mora imati dobar njuh, strast za lov i da divljač koju pronađe čvrsto markira. Ako ne posjeduje ove osobine, onda je trud kod prethodne obuke bio uzaludan, pa će i trud oko obuke u lovištu biti uzaludan. Kod ptičara u lovištu moramo obratiti pažnju na discipline koje smo ga obučili u prethodnoj obuci, a naročito u poslušnosti.

 

Obuka cunjavaca

Tu nije potrebna posebna obuka u lovištu, jer im je osobina da švrljaju i pretražuju, da glasno pokreću divljač i kratko gone.