UZGOJ I ZAŠTITA DIVLJAČI

UZGOJ I ZAŠTITA DIVLJAČI

Život divljači na određenim prostorima, njen opstanak i brojnost zavisi od mnogih uslova, a oni su određeni uglavnom

  1. prirodnim osobenostima i
  2. čovjekovim uticajem

PRIRODNI USLOVI

Prirodni uslovi za život i opstanak divljači u lovištu su od presudnog značaja. Tu se podrazumijeva cjelokupni biljni pokrov i hrana životinjskog porijekla u lovištu koje služe za ishranu divljači. Tu spada cjelokupno rastinje šuma, livada, pašnjaka, staništa za divljač, klimatski uslovi, mir u lovištu, prisutnost štetočina. Hranu životinjskog porijekla predstavljaju razni razvojni stadiji insekata, sitnije životinjske vrste, te leševi sitnijih i krupnijih vrsta. Nesumljivo da je prirodna prehranbena osnova presudna za razvoj vrsta i brojno stanje divljači svake vrste u jednom lovištu.

Mir u lovištu je veoma važan faktor u uzgoju divljači. Divljači je potreban mir, naročito dok ženke nose mlade, odnosno kad leže na jajima. Divljači je potreban mir i u vrijeme vođenja podmlatka.

Voda kao faktor podmirenja životnih potreba u lovištu je neophodna. Divljač je uzima direktno (sa izvora ili tokova) ili indirektno - kroz hranu.

Zakloni divljači su potrebni radi zaštite od nevremena, radi mira i odmora, ali i radi zaštite od neprijetelja. Za sve vrste divljači nisu potrebni jednaki zakloni. Divljač se prilagođava prirodi, a i zaštitnu boju vješto koristi kao zaklon i kamuflažu.

ČOVJEKOV UTICAJ – DODATNE MJERE

Dok na prirodne uslove čovjek praktično može vrlo malo da utiče, dotle su dodatne mjere u potpunosti pod njegovom kontrolom. Tu spadaju mjere koje lovac – odgajivač preuzima u lovištu, u cilju povećanja broja vrsta i brojnog stanja divljači ili njihovo smanjenje. Tu dolaze: poboljšanje prehranbene osnove, nabavka i proizvodnja hrane, izgradnja spremišta, hranilišta, pojilišta, solila, uzgojni i sanitarni ostrel, vještačka proizvodnja, unošenje divljači u lovišta, sprečavanje šteta i čuvanje lovišta.

Kod poboljšanja prehrane uvijek treba utvrditi da li je ona trajnog karaktera ili se jeftinijim zahvatima može poboljšati. U svakom slučaju radi se o dodatnoj prehrani nabavkom hrane. Zavisno od divljači nabavlja se:

  • kamena so ili briketi sa dodatcima
  • sijeno
  • kukuruz u klipu ili u zrnu
  • krompir ili repa
  • topinambur (čičoka) ili mrkva
  • divlji kesten, žir
  • hraniva životinjskog porijekla

Njive za divljač se obrađuju kao i druge njive za svoje potrebe. Na njima se siju i sade one poljoprivredne kulture koje divljač rado jede. Među važnije i vrlo korisne usjeve ubraja se topinambur (čičoka). Rado ga jedu divlji papkari, zec i pernata divljač. Za ishranu služi gomolj i stabljika sa lišćem (i svježa i suha kao sijeno). Jedanput zasađen topinambur može biti više godina (6-7) za prehranu bez ponovnog sađenja.

Zimsko prehranjivanje je veoma bitno za održavanje organizma u što boljoj kondiciji, pogotovu ženki kada se pripremaju da izvode podmladak. Zimi je teško doći do kvalitetne hrane. Tada vegetacija miruje, a snijeg pokriva i onako oskudnu hranu, pa je zimska dodatna prehrana potrebna skoro za svu divljač Za prehranu možemo praviti razne vrste hranilišta i na raznim terenima lovišta. U zavisnosti za koju divljač pravimo, ona mogu biti sa pokrivkama i bez pokrivki. Kada se prave hranilišta sa pokrivkama (što je u svakom slučaju bolje), treba voditi računa da pokrivka u isto vrijeme štiti divljač od nevremena kada uzima hranu.

So je potrebna svim preživarima, ali je rado uzima i ostala divljač.

So se može postavljati u izdubljenom panju, šupljem panju, ali i izrađenim sandučićima ukopanim u zemlju. Najčešće se daje kamena so, ali može i kuhinjska. Smjesa od ilovače i soli je korisna, ali se u novije vrijeme pravi specijalna briketna so sa dodatkom drugih mineralnih materija potrebnih divljači i izvjesnim lijekovima protiv crijevnih parazita.

Pojilišta treba praviti tamo gdje je procjena da je divljač ugrožena nedostatkom vode.

Uzgojni ostrel je značajna mjera za poboljšavanje kvaliteta divljači. Vrši se u cilju otklanjanja zakržljalih i prestarjelih primjeraka, kao i primjeraka sa izrazito slabim trofejima koji bi mogli prenositi te osobine na potomstvo.

Sanitarni ostrel vrši se radi uklanjanja bolesnih ili na bolest sumnjivih primjeraka. Takve jedinke prepoznajemo što su mršavi, hramlju, teturaju, ne bježe od neprijatelja, nasrću na čovjeka, ne mijenjaju dlaku i uopšte se neprirodno ponašaju. Bolesni primjerci se dostavljaju veterinarskoj stanici radi utvrđivanja vrste bolesti – zaraze.

Vještačka proizvodnja divljači vrši se u za to posebno izgrađenim pogonima. Posebno je danas razvijen vještački uzgoj pernate divljači, gdje je, u svakom slučaju, neophodna potreba angažovanja stručnih i kfalifikovanih kadrova. Osim toga može se vršiti uzgoj pernate divljači u okviru lovačkih društava, nabavljanje i skupljanje jaja, te stavljanjem pod kvočke. I to treba da bude pod stručnim nadzorom.

Mladim pilićama traba posvetiti posebnu brigu o prehrani dok se ne osposobe da samostalno traže hranu u prirodi.

Unošenje divljači u lovište vrši se iz više razloga:

  • kada želimo lovište naseliti sa divljači koje do tada nije bilo u lovištu
  • kada želimo izvršiti popunu lovišta da bi što prije postigli puni kapacitet lovišta
  • kada želimo popraviti kvalitet postojeće divljači u lovištu ili radi obnove krvi.

Prilikom odlučivanja koju vrstu divljači unositi u lovište, potrebno je prethodno razmotriti sve faktore koji su neophodni za unošenje i opstanak te divljači. Birati one vrste koje se brzo prilagođavaju, imaju dovoljnu plodnost i od koje možemo imati koristi uz podnošljive štete.

Posljednjih godina u našim lovištima je često naseljavanje (unošenje) fazanske divljači, kako odraslih tako i mladih fazančića.

Često je dolazilo do velikog neuspjeha kada je u pitanju unošenje ove divljači u lovište.

Da bi uspjeh bio što potpuniji, mora se znati nekoliko osnovnih momenata iz života fazana.

  • Za naseljavanje fazanskom divljači najpogodniji su ravničarski i blago-valoviti tereni do 300 m nadmorske visine
  • Prije naseljavanja neophodno je teren očistiti od štetočina, pa u lovištu obezbijediti dovoljno hrane, vode, kao i skloništa od nepogoda
  • Ukoliko unosimo mlade fazančiće, obavezno izgraditi prihvatilišta sa određenim normama koje moraju ispunjavati
  • Po unošenju fazanske divljači u lovište, vršiti obavezno dežurstvo radi praćenja i čuvanja divljači, te po potrebi dodavanja hrane i vode u postavljene hranilice – pojilice.
  • Divljač koja se uvodi u lovište mora biti prethodno pregledana od veterinara.

SPREČAVANJE ŠTETE OD DIVLJAČI

Svaka vrsta divljači pravi izvjesne štete poljoprivredi, voćarstvu, vinogradarstvu ili stočarstvu.

Često su te štete neznatne, a visina štete zavisi od brojnosti divljači, kao i obezbjeđenja od šteta koje mogu nastati. U poglavlju poznavanje divljači navedeno je kakvu štetu može nanijeti koja divljač. Odbrana od šteta je čuvanje i ograđivanje imanja, zaštita mladih sadnica, a najbolji način je prehrana divljači biljnom i životinjskom hranom kako bi se šteta svela na podnošljivu mjeru.

U slučajevima procjene šteta od divljači u komisiju treba da uđe i jedan lovački stručnjak.

ČUVANJE LOVIŠTA

Zakon o lovu određuje da su korisnici lovišta dužni organizovati lovočuvarsku službu, preko koje vodi brigu o neposrednoj zaštiti i uzgoju zaštićene divljači. Lovočuvarska služba se može organizovati kroz profesionalno lice (lovočuvar), honorarnim radom, zatim preko organa šumarstva, policije i sl. Zaštita divljači se može obezbijediti i punom saradnjom škola, mjesnih zajednica, planinara i drugih udruženja koja brinu o prirodi ili koriste mjesna dobra.