Zavisno od vrste divljači lov se može obavljati na više načina: čekanjem, šuljanjem, pogonom, prigonom, vabljenjem i lov sa lovačkim psima. Osim toga postoji tamanjenje štetočina i hvatanje žive divljači što takođe vrše lovci. Da bi se postigao što bolji uspjeh svaki od ovih načina zahtijeva dobro poznavanje života i ponašanja divljači.
LOV ČEKANJEM
To je pojedinačan način lova kod kojeg lovac sa određenog mjesta – stajališta ima pogodne uslove za ostrel. Čekanjem se lovi na mjestima gdje divljač izlazi radi ishrane, ili na premetima, putevima, preletima. Ovim načinom lova mogu se loviti jeleni, srne, divokoze, medvjedi, divlje svinje, lisice, patke, guske, golubovi, šljuke i td.
Za čeke se odabiraju pogodna mjesta gdje divljač obično izlazi, odnosno prelazi ili prelijeće. Ovakva mjesta – čeke mogu biti i posebno uređena na zemlji ili visoko iznad zemlje. Ovakvim načinom se može dobro osmotriti divljač koju lovimo i ustanoviti da li je za ostrel ili nije.
LOV ŠULJANJEM
To je takav način pojedinačnog lova kod kojeg lovac kretanjem po lovištu pronalazi divljač i prilazi joj na rastojanje odakle može izvršiti siguran pogodak. Šuljanjem se može loviti skoro sva divljač. Prilikom šuljanja lovac mora biti oprezan. Kretati se korak po korak uz stalno osmatranje i zastajkivanje.
LOV POGONOM
Pogon je takav način lova kod kojeg su lovci postavljeni u jednoj liniji na razmaku 40-60 m i laganim kretanjem naprijed pokreću divljač. Između lovaca mogu se postaviti hajkači čiji je zadatak pokretanje divljači. Ovaj način lova primjenjuje se u ravnim, otkrivenim ili slabo pokrivenim terenima. Mogu se loviti zečevi, fazani, jarebice i šljuke.
LOV PRIGONOM ILI HAJKOM
Ovaj način grupnog lova je takav da lovci na stajalištima i čekama dočekuju divljač koju im gonići prigone. Ovim načinom se love divlje svinje, vukovi, lisice.
U ovaj način lova ubrajamo kružni lov u kojem se lovci i hajkači pokreću prema jednom određenom mjestu u središtu kruga i tom prilikom lovci pucaju na divljač koja izlazi iz njega.
Ovakav način lova primjenjuje se u nizijskim i bogatim lovištima, gdje učestvuje veliki broj lovaca.
LOV VABLJENJEM
Ovaj način lova se sprovodi oponašanjem odgovarajućih glasova divljači kojim se ona primami na daljinu potrebnu za siguran pogodak. Vabljenjem se može loviti većina divljači. Neke vrste divljači vabe se na taj način što se imitira glas mužjaka ili ženke koji oni ispuštaju prilikom parenja ili prikupljanja. Kod nekih vrsta se imitira glas divljači kojom se vrsta, koju vabimo, hrani. Vabljenje se može vršiti priručnim sredstvima (trava, lišće i sl.), a može i specijalnim vabilicama.
Srndać se vabi imitiranjem glasa srne kojeg ona pušta prilikom parenja. Najefikasnije vabljenje je između 10 i 12 časova za vrijeme najvećih vrućina. Prilikom vabljenja dobro je da je lovac sakriven i maskiran, ali nije neophodno. Najbitnije je da je miran i da se ne miče. Poslije svakog vabljenja čeka se 5-10 minuta, zatim ponovo vabi. Srndać, obično mlađi, dotrči u najbržem kasu neposredno do lovca, što predstavlja pravi užitak. Stariji srndać je oprezniji.
Lisica se vabi pomoću oponašanja glasa miša, osobito u večernjim časovima ili kmečanjem zeca. Dobro se treba maskirati. Dobro je da dva lovca zajedno čekaju okrenuti leđima jedan drugom, jer tako imaju bolji pregled, pošto se ne zna odakle će lisica doći.
Za vrijeme parenja vukova zavijanjem se namami drugi vuk.
LOV SA PSIMA
Lovački pas je nezamjenljiv pomagač u lovu. Tokom vremena je lovac usavršio i specijalizirao razne vrste pasa za pojedine načine lova i pojedine vrste divljači.
LOV SA PTIČAROM
Ptičarima se uglavnom lovi leteća divljač, ali su dobri i za istjerivanje zeca. Mogu se koristiti i za slijeđenje krvnog traga i sl.
Pošto ptičar ima urođenu osobinu za markiranje divljači, upotrebljava se na otvorenim terenima, ritovima i slabo pokrivenog terena. U jako pokrivenim terenima ptičar je slabo upotrebljiv jer pri markiranju ga lovac ne vidi, čime se ptičar kvari.
Ptičar u trku ispred lovca, kretanjem desno-lijevo, koristeći struju vjetra, dosta daleko može osjetiti divljač. Kada osjeti divljač staje kao ukopan (markira), obično sa dignutom prednjom nogom. Ako je još daleko od divljači, oprezno se privlači dok je dobro ne osjeti ili ne ugleda. Markiranu divljač po pravilu lovac pokreće i gađa je u pokretu. Ostrijeljenu divljač pas treba da donese. Pasmine ptičara rado aportiraju (donose divljač) kako sa zemlje tako i iz vode.
LOV SA GONIĆIMA
Osobina gonića je da po svježim tragovima noćnog ili jutarnjeg kretanja divljači pronađe divljač, da je pokrene i glasno goni po mirisnim tragovima. Dobar pas gonić treba da sam pronađe divljač i da je goni. Sa gonićima se lovi u pokrivenim lovištima, šumama i brdskim predjelima, gdje je lov sa drugim pasminama otežan ili čak nemoguć. Dobra strana lova sa gonićima je ta što lovac po glasu uvijek može da ocijeni gdje se divljač nalazi i od kuda je može očekivati, pa ima vremena da se pripremi za sigurniji ostrel.
Gonićima lovimo zečeve, lisice, divlje svinje. Oni rado gone i srne, od čega ih treba odučavati. Rado podižu i fazansku divljač. Može se koristiti i za praćenje krvnog traga.
LOV SA CUNJAVCIMA
Sa ovom pasminom lovi se po pokrivenim terenima (šumama, tršćacima, travuljinama, ritovima), a može i na otvorenim terenima. Osobina im je da nedaleko od lovca pretražuju teren zavlačeći se i u najgušće grmove, da nalaze divljač, glasno je izgone i kratko gone. Mogu se obučiti za donošenje divljači i za pronalaženje ranjene divljači.
LOV SA JAMARIMA
Jamarenjem se love lisice, jazavci i kune bjelice. Treba psa jamara obučiti da, ukoliko sam nađe jamu, lajanjem javi lovcu prije nego što uđe u nju. Tada lovac dolazi do jame, osmotri je, razgleda imali gdje još pomoćni izlaz, te ga zatvori ili pazi na njega. Potom upućuje psa u jamu i osluškuje gdje se pas i divljač nalazi pod zemljom. Dobar pas nasrće na divljač, davi je i iznosi iz jame. Ako pas zadržava divljač, lovac treba na tom mjestu kopanjem da dođe do divljači, velikim kliještima hvata divljač i iznosi je iz jame, te je usmrćuje.
Nije preporučivo puštati odjednom dva ili više pasa u jamu, jer smetaju jedan drugom, a mogu se međusobno i poklati u jami.
HVATANJE ŽIVE DIVLJAČI
Živu divljač hvatamo radi naseljavanja ili osvježavanja krvi u drugim lovištima, te radi prodaje divljači. Hvatanje se provodi u bogatim lovištima i gdje to prirodni uslovi terena dozvoljavaju. Hvatanje određene vrste divljači (zeca, fazana, srne i sl.) mora se obavljati stručno uz prethodno stručno obučeno osoblje, a transport uhvaćene divljači se vrši u odgovarajućoj ambalaži za tu vrstu divljači.
POSTUPAK SA ULOVLJENOM DIVLJAČI
Vrlo je bitno i nužno da svaki lovac zna postupak sa ostrijeljenom divljači, kako bi nepokvarena i svježa stigla na mjesto njene namjene. Ovo je posebno važno u vrijeme toplih dana i ako se divljač namjerava dugo transportovati.
Kao prvo moramo voditi računa da se divljač dobro ohladi, bez obzira da li se odmah vadi utroba ili ne. Treba je ostaviti u hladu i na promaji da se što bolje i što prije ohladi. Krupnoj divljači (jelenska, srneća divljač, divlje svinje, medvjedi i sl.) nakon ostrela odmah vadimo utrobu. Transport bez utrobe je daleko lakši, a negativni uticaji na kvalitet mesa je znatno umanjen. Mužjacima se odmah ostranjuju žila i jaja, jer dužim stojanjem mogu mirisom ukvariti meso.
Vađenje utrobe kod krupne divljači je skoro isto kao kad se vadi utroba kod domaće stoke.
Vađenje utrobe kod sitne divljači je vrlo jednostavno. Kod zeca rasiječemo kožu po dužini preko stomaka i dovoljan je jedan zamah i trzaj zeca kojeg držimo za vrat pa da utroba ispadne. Ostatke vadimo rukom. Nakon toga izvadimo i mokraćni mjehur, iscijedimo krv iz grudnog koša i izbrišemo ga suhom krpom.
Pernatoj divljači vadimo utrobu na taj način što nožem napravimo manji poprečni prorez na zadnjoj strani kod repa i prstima izvučemo crijeva. Kod sitnije pernate divljači crijeva izvučemo pomoću drvene kuke koju provučemo kroz čmar do polovine trbušne duplje i nekoliko puta je zavrnemo, te s njom izvučemo parče crijeva i onda prstima izvlačimo crijevo kao kad izvlačimo iz klupčeta kanap za pakovanje. Treba uvijek paziti da divljač ne upljuju muhe.
Kože i krzna divljači uvijek su imala vrijednost za odjevne predmete, a zatim kao industrijsko krzno za kožarsku industriju. Posebna želja je lovaca da sačuvaju vrijednost rijetkih trofeja kao što su koža od medvjeda, vuka i td. Zbog toga se mora pažljivo divljač guliti kako bi koža bila što zdravija i za upotrebu.
Kožu sa krupne divljači gulimo vodeći računa da šape ostanu zajedno sa kožom, a sa kože se skidaju meso, masnoća i usirena krv.
Sitnu divljač (kuna, vidra, lisica i dr.) gulimo tako da kožu svlačimo. Na zadnjim nogama sa unutrašnje strane rasporimo je do čmara zatim rasporimo rep sa donje strane od čmara do vrha repa. Potom pažljivo nožem i pomoću palca kožu odvojimo sa noge, a rep izvučemo. Na prednjim nogama razrežemo kožu od šape do pazuha s unutrašnje strane i zatim noge izvučemo iz kože. Prednje i zadnje šape ostaju s kožom, ali zato moramo pažljivo iz stopala izvući sve zglavke. Poslije pristupimo izvlačenju kože od zadnjih nogu prema glavi.
Za sušenje kože potrebno je pripremiti dasku odgovarajuće dužine i širine, kožu na dasci dobro poravnati i zategnuti, te ekserima pričvrstiti. Obezbijediti da se svi dijelovi kože suše podjednako. Koža se suši postepeno na suhom i prozračnom mjestu, a nikako na suncu ili drugom toplom mjestu.
Često se desi da lovac ostrijeli rijedak i kvalitetan primjerak dlakave divljači i želi da je sačuva i preparira kao trofej. Zato se vrši privremeno konzerviranje kože. Ukoliko želi divljač slati na prepariranje, potrebno je odmah krv ili prljavštinu skinuti sa dlake ili perja krpom. Najbolje je kompletan primjerak odmah poslati preparatoru, jer opasnost od kvarenja uvijek postoji.